Krapinski pračovjek, znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis, otkriven je davne 1899. godine kada su počela geološka i paleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini. Iskapanja su trajala šest godina (1899.-1905.) pod nadzorom professora Dragutina Gorjanovića-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa, paleontologa i paleoantropologa. Njegova djela dala su značajan doprinos europskoj i svjetskoj znanosti o fosilnom čovjeku.

U pješčenjačkim naslagama špilje visine 8 metra nađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, što predstavlja najbrojniju i najbogatiju zbirku neandertalskog čovjeka prikupljenu na jednom lokalitetu. One pripadaju fosilnim ostacima više desetaka individua različitog spola i životne dobi od 2 do 27 godina.

Nađeni su brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, sivog vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, pragoveda i mnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 125 000 godina.

O tumačenju krapinskog nalazišta postoje različite teorije, koje su danas predmet brojnih rasprava. Nakon višestoljetnog postojanja ono je osobito atraktivno upravo zbog svoje paleontološke važnosti i velikog broja fosilnih uzoraka. Zaštićeno je kao prvi paleontološki spomenik prirode RH (1961.), te uvršteno u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u Hrvatskoj i Europi.